U samo nekoliko redaka Bulgakovljeve „Bijele garde“ stalo je tako mnogo istine o danima kada je Kijev, za nekoliko godina, pao dvocifren broj puta iz ruku u ruke bijelih, crvenih, nekoliko verzija anarhista i još više verzija ukrajinskih nacionalista, Nijemaca i svih njih još nekoliko puta. „Niko, ni jedan jedini čovek nije znao šta u stvari hoće taj Petljura u Ukrajini, ali odlično su svi već znali da on, tajanstven i bezličan (iako su novine povremeno objavljivale na svojim stranicama prvi snimak katoličkog prelata, koji se zadesio u redakciji sa obaveznim potpisom ispod slike – Simon Petljura), želi nju, Ukrajinu, da osvoji, i da bi je osvojio, kreće da zauzme grad.“ Bulgakovu, rođenom Kijevljaninu (u Kijevu bi rekli: „Kijanjinu“) moramo vjerovati.
Kijev nije samo srce Ukrajine. Kijev je Ukrajina ili možda tačnije: sva nepregledna ravnica od Karpata do velikih rijeka, sva polja i šumarci, tresetišta, blatišta i na njima samo približno naznačeni putevi, sva ona Andrićeva „maloruska stepa“ na kojoj je čak i on priznao da je ljubio – sve je to beskrajna pustoš i širina koja se na Dnjepru naborala i porodila Kijev. Kijev je srce Rusi(je), Malorusije, Ukrajine – svako od tih imena (iza kojeg se kriju ponekad dodirljivi a ponekad sasvim oprečni doživljaju istog prostora) nezamislivo je bez Kijeva.
Možda vas zanima
Kijev je pak nezamisliv bez Lavre. Lavra je, po sebi, nama nepojamna: ne postoji pandan u našoj, srpskoj, identitetskoj geografiji. Možda da zamislimo da u kompleksu veličine Vračara kao opštine istovremeno stoje, okruženi zidinama, Petrova crkva, Studenica, Gračanica, Žiča, Manasija, Ostrog, Cetinje i Hram Svetog Save i Hristovog Vaskrsenja. U istom kompleksu da se nalaze karlovačka bogoslovija i Bogoslovski fakultet. Lavra je kazivanje o istoriji, o bratstvu i bratoubistvu, o krštenju i bacanju idola u Dnjepar, ali i o žilavosti paganske prošlosti koja, u runama i kolovratima, vraća se žedna i surova. Perun je te 988. teško otplovio iz Kijeva niz Dnjepar, zastajao je na brzacima, morali su novokršteni Rusiči da ga otiskuju niz vodu. Danas se, izgleda, vratio, pobjedonosno.
Poslednji trag
Kijev je srce i Ukrajine i Rusije, lavra – srce Kijeva. Monasi i bogoslovi unutra – istovremeno nastavljači hiljadugodišnje istorije, koju su započeli još Antonije i Teodosije Pečerski. Posljednji trag, samim svojim postojanjem, veza između Kijeva i Moskve, ali i ostatka pravoslavlja koje ne želi da se prikloni diktatu starca s Bosfora koga podupire Starac iz Vašingtona za račun globalne gerontoplutokratije. Kako im nije žao bar starosti onoga kaluđera koji u dubini bližnjih peštera, na mekom i zvučnom crkvenoslovenskom, čita akatist dok se mlade žene, svaka sa svojom torbicom, maramom i brigom, krste čitavim bićem, ostavljajući brige pred moštima pred kojima su ih ostavljala pokoljenja njihovih majki i baka?
Kako smo došli do ovog trenutka? O tome se nešto pisalo i ranije. Da li ovi sjedokosi mitropoliti i plavooki bogoslovi, koji na teškom ukrajinskom jeziku, napominju rusofonog Zelenskog i sve zelenske da su lojalni Ukrajini, da su im braća i očevi na frontu, da imaju prava koja se obično nazivaju ljudskim – hoće li uspjeti da učine išta protiv sile? Da li im u srcima ikada sjevne jednostavna istina: ona da nema Ukrajine koja bi im oprostila pripadanje istoj Crkvi kojoj pripada i Moskva? Da se ovo nasilje Ukrajini nije „desilo“? Da su protivrječnosti njihove ljubavi prema „Deržavi“ koja ih progoni – nerazrješive a ta „nezaležna Deržava“ – neumoljiva progoniteljka i njih, ma koliko je voljeli?
Kijevsko-pečerska lavra (Foto: Robert Anasch on Unsplash)
Boli li ovo što mi proždire noć i probada dušu i one moje nekadašnje prijatelje i poznanike među Srbima koji su tajno, ali u sebi odlučno podržavali stvaranje tzv. PCU? Kada Ukrajina istjera moje prijatelje i poznanike a uvede njihove, silom i batinom, hoće li ti nadnacionalni i slučajni Srbi s diplomama bogoslovskih škola bar malo osjetiti stid, nakon što su propustili da ga osjećaju svaki put kada bih im poslao snimak uzimanja još jedne „obične“ crkve kanonske i naše Ukrajinske pravoslavne crkve? Zašto slutim da neće, da će njihovu pažnju i dalje na beogradskom suncu i solunskom morskom vazduhu, u ženevskoj magli i na berlinskom mrazu zauzimati borba s „tradicijom“ i „neprosvećenošću“ pravoslavnih naroda na koje će i dalje gledati s gnostičkim prezirom i hipijevskom mješavinom lažne empatije i pravog gnušanja.
Krik jedne crkve
Krik jedine Crkve koja je zaista objedinjavala i lojalne Ukrajince i ruske integraliste i sve što čovjek može biti između toga neće doći do ljubitelja nadnacionalnog pravoslavlja, pripadnika International Orthodox Church Inc (New York – Geneve – Istanbul – Kyiv). Oni će i dalje piti svoj smuti smješeći se na samog sebe: „Ah, kako sam samo i ja nekada bio naivno seljanče iz Valjeva, pitajući se ima li u nečemu tragova mlijeka! A pravi hrišćanin zna da je to tričarija – da vidimo kako da se poboljša položaj LGBT zajednice u Estoniji i šta pravoslavna crkva može tu da pomogne, pa da se produži stipendija i povede ta veličanstvena borba za jedno plemenito pravoslavlje! Neko javlja nešto o Ukrajini? Ah, pa evo, i dalje držim #PrayforUkraine na mojoj slici na fejsbuku…“ Poznajemo se dugo. Znam da će svaki poslati prilog o stradanju UPC kod vjernika Međunarodne pravoslavne crkve sa sjedištem u Istanbulu postati samo još jedno „seen“ obavještenje, a kod mnogih ni to. Kako li oni spavaju?
Možda vas zanima
Ne znam. Isuviše pitanja, dok na zubatom fočanskom suncu, iznad Drine i Ćehotine diže se svjetlucavi mraz. I srce i misao ide Dnjepru, spušta se u bližnje i daljne pećine, po kojima je Lavra i dobila ime, biće, suštinu, u pećine sa stotinama nama poznatih i nepoznatih ruskih svetitelja. Pećine u kojima je, podjednako koliko i u Dnjepru, krštena Rusь. Neko bi rekao da je tu krštena i Ukraїna. Moji kijevski prijatelji i poznanici su mi govorili najčešće tako. Ne znam šta danas misle o tome. Krštene zemlje ne vijećaju šta će s moštima sveruskih svetitelja kada iz pećina gdje su se podvizavali izbace netruležne svjedoke prošlosti koju žele da zaborave.
