U slovačkom gradu Košicama održava se forum podunavskih zemalja u sklopu Strategije Europske unije za regiju Dunava, okvira za razgovore i suradnju država iz tog područja.
Ministri vanjskih poslova održali su sastanak zatvoren za medije na kojem su uskladili svoje politike prema uvozu plina iz Rusije, zemlje koja je 24. februara izvela invaziju na Ukrajinu.
“Intenzivirat ćemo napore u smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima pomoću diverzifikacije izvora energenata i dobavnih pravaca”, piše u objavljenoj deklaraciji.
Taj zakonski neobvezujući tekst usvojile su EU članice Austrija, Bugarska, Hrvatska, Češka, Njemačka, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija te pet zemalja izvan EU-a – BiH, Srbija, Crna Gora, Moldavija i Ukrajina.
Tekst je u skladu s ranijom odlukom Europske unije o postupnom napuštanju kupnje plina iz Rusije.
“Hrvatskoj IAP ne treba”
Hrvatska je, čiji je ministar Gordan Grlić Radman učestvovao ‘online’ na sastanku u Košicama, navela da će proširiti na Krku kapacitet terminala za uvoz ukapljenog plina sa sadašnjih 2,9 milijardi kubnih metara godišnje na 6,1 milijardu.
“Hrvatska je u jako dobroj situaciji kada je reč o smanjenju ovisnosti u ruskom plinu jer sada može koristiti LNG terminal kao alternativno rešenje za dobavu”, kaže Borbala Toth, analitičarka Regionalnog centra za istraživanja energetske politike (REKK), think-tanka sa sedištem u Budimpešti.
Hrvatska je zainteresirana i za gradnju Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP) koji bi se protezao od Hrvatske preko BiH i Crne Gore do Albanije. Ondje bi se pak spojio na Transjadranski plinovod (TAP) kojim plin iz polja u Azerbajdžanu dolazi preko Grčke do Albanije te ide dalje do Italije.
“To je plan koji Hrvatska već dugo razmatra. Ja, međutim, ne vidim budućnost plina pa ne vidim kako bi Hrvatska profitirala izgradnjom tog plinovoda”, napominje Toth.
Europska unija u sklopu svog “Europskog zelenog plana” želi prestati koristiti fosilna goriva, uključujući prirodni plin, te se nastoji okrenuti obnovljivim izvorima energije.
“Hrvatska već ima osigurane isporuke plina preko kontinentalnog dela jer ga može uvoziti iz Slovenije i Mađarske te zato što ima LNG terminal”, ističe Toth. “Ako Hrvatska želi potrošiti novac na nešto, onda ga treba uložiti u obnovljive izvore. To bi bio korak naprijed”, dodaje.
Ko će financirati plinovode?
EU uvozi 50 posto plina iz Rusije a mnoge njene države strahuju da bi Moskva, kao odgovor na njihovo slanje oružja Ukrajini, mogla prekinuti isporuke ove zime. To bi dodatno povećalo cenu plina domaćinstvima i industriji.
Europska komesarka za energetiku Kadri Simson rekla je u junu da će blok od 27 zemalja “biti spreman živjeti bez ruskog plina” najkasnije do 2027. godine.
Da bi se to ostvarilo poslednjih su nedelja nanovo oživele stare ideje o gradnji plinovoda u Europi. Osim Jonsko-jadranskog na stolu je i projekt Istočnomediteranskog plinovoda (EastMed) kojim bi plin iz podmorja Izraela i Cipra išao plinovodom preko Grčke dalje u EU.
Španija je ovaj mjesec zatražila gradnju plinovoda (MidCat) koji bi se protezao od plinskih polja u Alžiru preko pokrajina Andaluzije i Katalonije do juga Francuske od kuda bi išao prema Nemačkoj.
No ko bi financirao te plinovode ostaje nepoznanica. Države se nadaju novcu iz EU-a no Europska investicijska banka (EIB), koja ulaže u projekte od strateške važnosti za EU, ne želi financirati cevi za dostavu prirodnog plina jer ga smatra štetnim za okolinu.
“Više ne podupiremo takvu strukturu namenjenu isključivo plinu”, kaže Monica Pena Sastre, savetnica u EIB-ovom odelu za klimu i energiju “No podupiremo strukturu za zeleni hidrogen dobiven iz obnovljivih izvora”, dodaje.
Zagovornici gradnje europskih plinovoda tvrde da bi u početku cevima išao prirodni plin ali da bi se kasnije njima distribuirali energenti dobiveni iz obnovljivih izvora.
“Ne znam. Nisam videla konkretni predlog izgradnje tih plinovoda, barem ne neki koji bi od nas tražio da ga financiramo”, kaže Pena Sastre.
